Prepustimo li se priči o jugoslavenskoj svemirskoj misiji, koju nam u okviru rada Sunny Side podastire Lana Stojićević, primijetit ćemo da njene vizualne kodove, iako malo izmijenjene, već poznajemo. Uočit ćemo tako okruglu letjelicu, odnosno svemirsku postaju, za koju je ovom prilikom poslužio modernistički bazen natkriven kupolom. Upečatljiva je i uniforma članice posade, a svodi se na visoke crvene čizme i pripijenu crveno-plavu haljinu na kojoj je istaknut logotip misije. U središtu logotipa izvezen je netom poletjeli bazen okružen natpisima Sunny Side i Come and See the Truth. Prozirna kaciga s komičnim odašiljačem djeluje kao rekvizit bez funkcije, nije baš posve jasno čemu služi – dovodi li kisik, omogućava li komunikaciju, što li. Neuvjerljivu tonu pridonosi i modra cvjetna kapica za plivanje koju protagonistica nosi ispod kacige, zbog čega se nameće pitanje gledamo li plivačicu ili astronautkinju. Ili manekenku. I naravno, moglo se pretpostaviti, konačno odredište misije Crveni je planet, što vizualno podupiru crvene pozadine.
No (pre)poznavanje navedenih vizualnih kodova nije utemeljeno na elementima stvarnog svemirskog programa već na znanstvenofantastičnom imaginariju popularne kulture šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Iako ideje o fantastičnim postignućima tehnologije nalazimo još krajem 19. stoljeća kod autora poput Julesa Vernea i H. G. Wellsa, zamišljanje takve budućnosti vjetar u leđa dobiva šezdesetih godina s ostvarenjima poput prvih serija Star Trek (1966. – 1969.) ili filma Barbarella (1968). Oslanjajući se na taj imaginarij, Lana Stojićević prisvaja i nezgrapnost njegovih tehničkih ograničenja zbog čega je na promatraču/ ici da reprezentacijske pukotine ispuni svojom maštom. Dokumentacija misije Sunny Side obuhvaća niz uprizorenih fotografija koje podsjećaju na filmski narativ. Umjetnica kadriranjem uklanja sve suvremene elemente, ostavljajući istovremeno mnoge iluzije vidljivima. Primjerice, na fotografiji leta u svemir, osim letjelice vidi se i ruka koja je podiže, dok pozadinsko plavo platno omogućava dodavanje svemirske pozadine. No umjetnicu ni ne zanima savršeno simuliranje nikadpostojećeg svemirskog programa, iako bi joj to današnja tehnologija omogućila, već je njen fokus retrofuturistički, odnosno zanima je kolektivna imaginacija znanstvenofantastične budućnosti koja pripada prošlosti. A znanstvenofantastična budućnost, riječima američkog antropologa i anarhista Davida Graebera, najčešće nije uopće budućnost, ona je više kao neka alternativna dimenzija, vrijeme snova, tehnološko Drugdje, koje postoji u nadolazećim danima jednako toliko koliko su postojali patuljci i ubojice zmajeva u prošlosti – drugi ekran za izmještanje moralnih drama i mitskih fantazija u slijepe ulice potrošačkog zadovoljstva. David Graeber (2012.) Of Flying Cars and the Declining Rate of Profit.